Beograd je moje more - Marina Bugarčić

 

Beograd je moje more - Marina Bugarčić 

Dnevnik.hr ponovno prenosi vijesti iz Beograda - fotografije i snimke koje se prikazuju mučno je gledati. 

More ljudi - More koje želi promjene, slobodu i koje se ne libi ustati protiv nepravde - na domaćem terenu i u svijetu. 

Gledajući to More, prisjetila sam se ove zbirke zapisa/poezije Marine Bugarčić te puta koji sam prošla dok knjiga nije stigla u moje ruke. 

Ne sjećam se godine, ali nekada davno :) Nika i ja uputile smo se na Sajam knjiga u Beogradu - malo je reći da smo arenama prošle uzduž i poprijeko, ali knjigu nismo pronašle. 

Tragala sam za njom i na Interliberu. Ni ondje nisam imala sreće. 

A onda je nekako našla put do mojih polica. Prije blokada. 

Beograd mi je još onda, kada sam ga posjetila za vrijeme Sajma, ostao u predivnom sjećanju. Knez Mihailova, hram Svetog Save, Kuća cveća, Druid, Mandarina, Kalemegdan, Kosančićev venac, toplina ljudi i njihova spontanost - prije svega ta ležernost mi se urezala u pamćenje. 

Iako sada gledam drugačije slike Beograda, nisam se mogla ne podsjetiti onih kakve slika Marina Bugarčić - Beograda (ne)mira, tamnog i svjetlog grada, ljubavi, nostalgije, boli, ali prije svega doma gdje autorica očima, a onda i stihovima izrezuje, odnosno ispisuje, grad u raznim okvirima. 

Možda je to do profesionalne deformacije koju nosi zanimanje fotografkinje, ali Marina Bugarčić svojim stihovima ogoljava grad, njegove ljude, skrivene ljubavi u žutim begonijama, odrastanje s gradom - kako raste, tako joj se mijenja perspektiva grada, nekakvim sitnicama čija prepričavanja čine grad vječnim, ljude vječne, obogaćuju povijest i mirišu na nostalgiju. 

Nostalgija je riječ koju zaista rijetko koristim - kod mene uvijek miriše na Olivera, nekakvo domaće jelo koje se spravilo kod kuće što smo jeli mi koji živimo zajedno, a onda i prijatelji koji su nam se pridružili, pa smo nakon pojedenog zaružili pričama o kojekakvim stvarima, dom, toplinu, nekad bol i tugu. 

Stil pisanja Marine Bugarčić dira u dušu - jednostavnim jezikom donosi bit lagano kao da vas pokriva najlakšim i najmekšim pokrivačem - neovisno o temi pjesme. 

Izdvojit ću vam svoju omiljenu pjesmu iz zbirke: 

Danas, vjerujem: Beograd miriše na ponos, hrabrost, upornost, zajedništvo, ljutnju, veselje i tugu. 

Možda sada nećemo razmišljati o žutim begonijama, skrivenim ljubavima, omiljenim kavama ili ulicama iz djetinjstva - ali ostat će nam urezani u pamćenje kadrovi hrabrih ljudi koji su se odlučili uzdići protiv nepravde načinjene njima. 

A nije li to najljepša oda koju im možemo odati, dok oni pišu jednu svojoj povijesti, gradu, zajednici te čitaju lekciju cijelom svijetu?

-L,