Moj tata kaže da ne postoje preveliki snovi - Jelena Kastaneti

MOJ TATA KAŽE DA NE POSTOJE PREVELIKI SNOVI - JELENA KASTANETI 

Hej! Nova recenzija, okej, nova/stara recenzija na koju se dugo čekalo. Priznajem, nisam baš ažurna s blog objavama - ali, trudim se :)

Današnja recenzija je za sve one koji vole slikovnice - velike i male, odrasle i djecu.

Najprije sam ovu slikovnicu gledala uzeti sebi, a onda nakon plusića na testu pravdala sam se da je, naravno, ne uzimam sebi (uz još četiri dječja naslova) već spremam na policu za budućeg baby člana ovog bloga. 

Meni je to zvučalo u potpunosti legitimno :)

A da je majka poticala ljubav prema čitanju još u trbuhu - jest.
Svaki tjedan bismo čitali novu slikovnicu, a najviše nam se dopala Moj tata kaže da ne postoje preveliki snovi Jelene Kastaneti. Odnosno, mama je najviše aktivnosti osjetila pri čitanju spomenutog naslova. 

Priča o malenom dječaku čiji snovi su nemjerljivi današnjim mjernim jedinicama, ali upravo su oni to što ovu slikovnicu čini posebnom. 

Kastaneti jednostavnom pričom o dječjim snovima nastoji podsjetiti čitatelja o njihovoj važnosti kako onda, u djetinjstvu, tako i u odraslom životu. 

Sanjati znači imati ambicije, mašte. hrabrosti sebe unaprjeđivati i pomicati granice vlastite svakodnevice. 

Nekada su ti snovi veći, a nekada manji - od omiljene čokoladice, putovanja, zanimanja iz snova... 

Ono što je najzanimljivije kod dječjih snova, osim njihove nemjerljivosti, jest koliko je sanjačima dovoljna jedna mala gesta podrške njegovih heroja, roditelja, kao pokazatelja da iste mogu ostvariti jer oni vjeruju u svoje dijete čime grade samopouzdanje u njemu. 

Tako je jednostavno. A onda dođemo mi koji svakog dana u sebe sumnjamo. Mi - koji dopuštamo da nas se obeshrabri. Mi - toliko veliki, a sebi maleni kada su u pitanju ostvarenja naših snova. 

Zašto se ne ugledamo na ove manje, one čije ručice se izgube u tvojima, kojima je dovoljan jedan pogled ili zagrljaj tvoj, moj, tuđi da ih podsjeti kako mogu osvojiti cijeli svijet, koji ne poznaju granice svojih snova, dok ti i dalje sumnjaš u sebe zbog nekog tamo xy-a.

Usudi se sanjati. Kako s 5, 10, 15, pa tako i s 30, 40, 50 godina. Nikada nije kasno za snove, a uz podršku pravih ljudi, onih koji su uvijek ondje da ti pridrže leđa, kao što su to roditelji ovog dječaka u slikovnici, tvoji heroji, ništa nije nedostižno, neostvarivo, izgubljeno i nemoguće. 

NE- je prefiks koji izbacujemo iz našeg vokabulara kada su u pitanju snovi. 

Hvala Jeleni na tom podsjetniku. 

Baš mi je danas stigao još jedan naslov od drage Jelene i Alegrije - Nekoć tamno, kojem se jedva čekam posvetiti, ali prvo nam stiže osvrt na Nevidljivu nit i našu Deni. 

Čitamo se ubrzo! 

Laura i beba N